Najradije danas ne bih napisao ni riječ o turizmu. Ali kad se problemi recikliraju, recikliraju se i kolumne.
Najnoviji prijedlog Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti ponovno otvara pitanje obvezne rekategorizacije privatnog smještaja. Na prvi pogled riječ je o administrativnoj mjeri kojom se želi podići kvaliteta hrvatskog turizma. Međutim, iza tog cilja krije se puno ozbiljnije pitanje... što uopće znači kvaliteta turističkog smještaja i tko je pozvan da je ocjenjuje?
Više od pedeset godina moja obitelj se bavi iznajmljivanjem apartmana ili soba. U tom vremenu promijenile su se države, valute, turisti, načini rezervacija i tehnologija. Jedino se nije promijenilo ono najvažnije... gost uvijek zna prepoznati vrijednost.
Nije mu za to potrebna državna zvjezdica.
Kada danas gost rezervira apartman, on vidi fotografije, lokaciju, udaljenost od mora, sadržaje, cijenu i recenzije. Već nakon nekoliko minuta zna odgovara li mu taj smještaj ili ne. Zvjezdice su postale tek jedan od mnogih podataka, često i najmanje važan.
Pitam se zato zašto država toliko inzistira upravo na njima.
Još više se pitam po kojim se kriterijima određuje kvaliteta.
Je li vlastito parkiralište u zemlji u koju većina gostiju dolazi automobilom manje važno od bidea? Je li nekoliko kvadratnih centimetara veća kupaonica važnija od kvalitetnog madraca, mirnog okruženja ili domaćina koji će gostu pomoći kada mu zatreba?
Kriteriji kategorizacije često ostavljaju dojam da se mjeri ono što je lako izmjeriti, a zanemaruje ono što gost stvarno pamti.
Turizam nije industrija namještaja. Turizam je industrija doživljaja.
Najljepšu definiciju kvalitete nisam pročitao ni u jednom pravilniku. Rekao mi ju je gost koji mi se godinama vraća.
"Namještaj koji mi se sviđa imam doma. Nisam došao radi namještaja. Došao sam radi onoga što nemam."
U toj jednoj rečenici sadržano je više turističke filozofije nego u desecima stranica propisa.
Gost dolazi zbog mora, pogleda, tišine, mirisa borova, večernje šetnje, osjećaja sigurnosti i domaćina kojem može pokucati na vrata ako nešto zatreba. Dolazi zbog onog što kontinuirano nestaje a vi gospodo tome kumujete!
Svakim novim apartmanom koji zauzme posljednji komadić obale, svakom uvalom prepunom plovila, svakim izgubljenim suhozidom, svakim borom koji ustupi mjesto betonu i svakim domaćinom koji odustane jer više ne može živjeti od svog rada, nestaje dio onoga što je ovu obalu učinilo posebnom.
Sve ostalo samo je dio kulise. Zato je još jedno pitanje neizbježno...
Zašto se kategorizira samo apartman, a ne i destinacija?
Ako već svakih deset godina provjeravamo zadovoljava li apartman uvjete za tri ili četiri zvjezdice, zašto u istom razdoblju ne provjeravamo što je učinila destinacija? Koliko je izgrađeno novih šetnica? Koliko novih parkirališta? Koliko kilometara biciklističkih staza? Koliko je novih plaža uređeno? Koliko je kulturnih sadržaja nastalo? Koliko je smanjen prometni kaos? Kvaliteta turizma ne može biti obveza samo privatnog iznajmljivača. Ona mora biti i obveza javnog sektora.
Kvaliteta turističkog proizvoda ne završava na ulaznim vratima apartmana. Ona počinje mnogo prije njih.
Još je zanimljivija ekonomska strana cijele priče...
Ako država smatra da su zvjezdice toliko važne, zašto ih ne priznaje kada određuje porezni položaj iznajmljivača? Danas isti paušalni porez na dohodak plaća apartman s dvije i apartman s pet zvjezdica. Država traži ulaganja u višu kategoriju, ali ih porezno ne razlikuje.
Gosti ne kupuju broj zvjezdica. Oni kupuju osjećaj da su za svoj novac dobili ono što su očekivali. Vrijednost ne određuje pravilnik.
Vrijednost određuje tržište jer nešto vrijedi onoliko koliko je netko spreman platiti!
To vrijedi za automobil, restoran, hotel, apartman pa čak i za šalicu kave. Netko će platiti dva eura za kavu na rivi, a netko će jednako dobru popiti za jedan euro u mirnoj uličici. Obje imaju svoje goste i obje imaju pravo postojati.
Zašto bismo onda u smještaju težili tome da svi postanu luksuzni?
Tko će primiti obitelji srednje platežne moći? Tko će ponuditi pristupačan odmor umirovljenicima, mladim obiteljima ili studentima?
Raznolikost nije slabost turizma. Raznolikost je njegova najveća snaga.
Država treba propisati minimalne standarde, ali kvalitetu ne određuje pravilnik nego gost. On svojim dolaskom, povratkom i preporukom daje jedinu ocjenu koja u turizmu doista vrijedi.
Kolumna Radivoj Pastočić (nezavisni novinar)
