Postoje trenuci kada se čovjek zapita ima li smisla nastaviti borbu sa sustavom koji je očito postavljen tako da ne čuje one koji su ga stvarali. Kao predsjednik udruge iznajmljivača i netko tko se turizmom bavi više od pedeset godina, danas stojim pred upravo takvim pitanjem. Paradoks našeg sustava vidi se na svakom koraku. Obitelji koje su desetljećima gradile turizam, preživjele godine domovinskog rata bez gostiju, ulagale vlastiti rad i stvarale reputaciju destinacije, danas su gurnute na marginu odlučivanja. Istodobno, netko tko je tek nedavno kupio nekretninu, izgradio desetak apartmana i ostvario najveća davanja u par godina, automatski stječe pravo odlučivanja u skupštini turističke zajednice. Sustav ne prepoznaje kontinuitet, iskustvo ni doprinos zajednici. Prepoznaje samo iznos uplate.
To znači da turizam prestaje biti zajednički projekt lokalne zajednice i pretvara se u računovodstvenu kategoriju.
Dodatni paradoks postaje još očitiji kada pogledamo tko uopće može odlučivati o sudbini destinacije. Nije sporno da investitori imaju pravo sudjelovati u sustavu, ali jest sporno kada ključne odluke donose osobe koje nisu rezidenti, koje ne žive u destinaciji i koje s lokalnom zajednicom nemaju nikakvu stvarnu poveznicu. Još je apsurdnije da osoba koja ne mora znati hrvatski jezik može sudjelovati u raspravama i odlučivanju o lokalnom turizmu, dok istodobno država uvodi obvezu učenja hrvatskog jezika za strane radnike kako bi mogli ostati raditi u Hrvatskoj.
Poruka koja se time šalje lokalnom stanovništvu je porazna.
Ništa manje bolan nije ni odnos prema malim iznajmljivačima. Tisuće obitelji sudjeluju u sustavu kroz članarine, pristojbe i poreze, ali njihovi glasovi ostaju raspršeni i bez stvarnog utjecaja. Za razliku od trgovačkih društava, gdje mali dioničari mogu udružiti svoje udjele i ostvariti pravo glasa, u turističkim zajednicama takav mehanizam ne postoji. Mali iznajmljivači financiraju sustav, ali ne mogu kolektivno zastupati svoje interese. Udruga koja okuplja desetke iznajmljivača nema pravo sudjelovanja u vijeću turističke zajednice. Sustav priznaje kapital, ali ne priznaje dijalog .
Istodobno, destinacije poput Paga suočavaju se s padom noćenja, rastom nekomercijalnog smještaja i širenjem sive zone. Dok legalni, domicilni iznajmljivači etiketirani nazivom "Local host" snose sve veća davanja i obveze, broj komercijalnih ležaja raste i narušava tržišnu ravnotežu. Time se kažnjava zakonit rad, a potiče neregulirani sektor. Ako je cilj bio destabilizirati male iznajmljivače, teško je zamisliti učinkovitiji model... možemo ga etiketirati kao "Local ghost".
U takvom sustavu postavlja se temeljno pitanje: kome turizam zapravo pripada?
Pripada li on lokalnoj zajednici koja ga je gradila desetljećima ili onima koji u njemu vide kratkoročnu investiciju uz dugoročnu zaradu?
Pripada li on domaćinu koji živi s gostima i od gostiju ili anonimnom investitorima, vlasnicima nekretnina?
Pripada li on ljudima ili tablicama?
Dok se zakonodavni okvir ne promijeni i ne prepozna uloga udruga, građanskih inicijativa i malih iznajmljivača kao legitimnih sugovornika, turističke zajednice ostat će formalne strukture bez stvarnog predstavničkog legitimiteta. Sustav koji ne čuje vlastitu bazu dugoročno gubi smisao, a destinacija gubi identitet.
Pitanje koje danas postavljamo nije političko ni ideološko. Ono je egzistencijalno.
Ima li smisla nastaviti graditi turizam u sustavu koji nas ne prepoznaje?
Sustav deklarira participaciju ali u praksi sustavno isključuje
Mali domicilni iznajmljivači ne traže privilegije. Traže minimum demokratskog standarda:
- mogućnost da svoj doprinos agregiraju,
- mogućnost da ovlaste zajedničkog predstavnika,
- obvezu tijela TZ-a da njihove stavove razmatraju,
- mehanizam odgovornosti i dijaloga.
Bez toga, turističke zajednice ostaju tijela koja upravljaju turizmom bez lokalne zajednice. Sustav koji nominalno afirmira participaciju, a sustavno je onemogućuje, ne može izgraditi održiv i demokratski prihvatljiv turistički razvoj.
Ovo očitovanje stoga predstavlja poziv na konkretno usklađivanje provedbenih propisa sa svrhom zakona, kako bi participacija bila stvarna, a ne samo deklarativna.
Ključno pitanje koje nadilazi sve proceduralne i zakonske nedostatke jest kako će lokalna zajednica uopće opstati ako se sustavno slabi položaj ljudi koji u toj zajednici žive. Oni koji imaju prebivalište na otoku nisu samo iznajmljivači, oni su njegova duša i njegov cjelogodišnji organizam. Oni održavaju život izvan sezone, brinu o prostoru, sudjeluju u društvenom životu, čuvaju identitet mjesta i stvaraju osjećaj zajedništva koji nijedna statistika ne može izmjeriti. Turizam bez tih ljudi postaje sezonska industrija bez korijena. Dok dio vlasnika nekretnina ostvarenu zaradu odnosi izvan destinacije i njome stabilizira vlastite ekonomije, lokalna zajednica ostaje bez resursa potrebnih za vlastiti opstanak. Prostor se pretvara u kulisu koja živi samo nekoliko ljetnih mjeseci. Takav model možda kratkoročno povećava prihode, ali dugoročno razgrađuje društveno i gospodarsko tkivo destinacije.
Ako sustav ne prepozna razliku između života u destinaciji i povremenog korištenja njezinih resursa, riskiramo nestanak upravo onoga što turizam čini mogućim a to je zajednica koja prostoru daje smisao, kontinuitet i autentičnost. Bez ljudi koji ostaju, turizam nema domaćina. A destinacija bez domaćina prestaje biti destinacija i postaje tek lokacija.
Radivoj Pastorčić
