Kao predsjednik Udruge iznajmljivača Grada Paga osjećam obvezu progovoriti u ime onih koji čine stvarno srce našeg turizma i koji prvi osjete svaku pukotinu u sustavu. Mi nismo statistička stavka u tuđim izvještajima, već dionici koji vlastitom imovinom i egzistencijom preuzimaju rizik, dok se javne ustanove koje financiramo nametima često ponašaju kao da postoje same radi sebe.
Dok mi zbrajamo troškove, nosimo se s posljedicama lošeg planiranja i tržišnih poremećaja, birokratski aparat se nesmetano namiruje iz naših članarina i pristojbi, imun na stvarne trendove i krize. Sustav koji bi trebao biti servis turizmu sve češće nalikuje zatvorenom krugu samoodržanja.
Nedavno sam ponovno analizirao stručni rad „ETIS indicators at a sustainable tourism destination – the case of the Island of Pag“, koji je još od 2019. godine besplatno dostupan na portalu HRČAK.
Važno je naglasiti da je rad objavljen na engleskom jeziku, što možda objašnjava zašto nije pobudio veći interes među lokalnim donositeljima odluka.
Očito je da upravljanje destinacijom zahtijeva više od formalne funkcije, ono zahtijeva barem osnovno razumijevanje jezika struke. Ako je znanstvena istina ostala nepročitana zato što nije bila napisana na hrvatskom, tada problem nije u radu, nego u kompetencijama onih koji donose odluke.
Taj rad nije akademsko štivo radi forme, već precizna i metodološki utemeljena dijagnoza stanja turizma na Pagu, potkrijepljena mjerljivim pokazateljima i izuzetno iskrenom SWOT analizom.
Ključno pitanje glasi: Što smo radili posljednjih pet godina dok je taj sadržaj bio javno dostupan? Odgovor je u brojkama (o kojima uskoro). Nitko od onih koji formalno upravljaju destinacijom taj rad nije ozbiljno razmotrio, a kamoli primijenio njegove zaključke. Imali smo besplatan, stručan nacrt održivog razvoja... i svjesno smo ga ignorirali jer se znanstvena istina nije uklapala u politički narativ lažnog rasta i „uspješnih sezona“.
Podatak da je 47,6 % ispitanih turističkih profesionalaca na Pagu već 2019. godine smatralo da se održivi turizam razvija loše predstavlja jasan alarm i izravan šamar politici brojki.
Još je poraznija činjenica da je čak i predstavnik turističke zajednice u anonimnom istraživanju izjavio da se održivost uopće ne razvija. To razotkriva dubok jaz između javne komunikacije i stvarnosti na terenu.
Struka je tada jasno rekla „ne“ smjeru u kojem se destinacija razvijala. Model ETIS pokazatelja nudio je Pagu priliku da postane prvi otok s neovisnim i mjerljivim sustavom kontrole održivosti. Rješenje u obliku jedinstvene Destinacijske menadžment organizacije (DMO) bilo je jasno artikulirano, ali je zaustavljeno lokalnim političkim interesima i osobnim taštinama. (Sjetimo se kako je taj pokušaj propao sa gradskom tvrtkom "Pag turizam" i tko je odgovarao za bačen novac?)
Danas svjedočimo apsurdu u kojem se iz javnih sredstava financiraju novoosnovane tvrtke za izradu raznih „Planova upravljanja destinacijom“, čija je svrha često isključivo zadovoljenje zakonske forme. Ti dokumenti najčešće predstavljaju skupi celofan u koji se umata nerad i manjak vizije, dok stvarna stručna rješenja godinama skupljaju digitalnu prašinu.
Kako možemo vjerovati novim, skupim copy-paste papirima plaćenima našim novcem, ako smo ignorirali jasne, besplatne i primjenjive smjernice koje su mogle ispraviti smjer razvoja paškog turizma još prije pet godina?
Lokalna politika kontaminirala je objektivnost do te mjere da se radovi koji identificiraju probleme proglašavaju marginalnima, dok se skupi, često prepisani planovi uzdižu na razinu dogme. Iznajmljivači su pritom stisnuti između birokratske tromosti i stihijskog razvoja koji nas vodi prema gubitku autentičnosti i degradaciji prostora.
Naš otok ne treba nove forme, nove tablice i nove skupe dokumente. Potrebna nam je politička i upravljačka hrabrost da se napokon primijeni znanje koje već godinama postoji i koje je sustavno ignorirano. Vrijeme za kozmetičke zahvate je prošlo. Provalija više nije apstraktna prijetnja, ona je pred nama, a prvi koji će u nju pasti bit ćemo upravo mi koji turizam na Pagu stvarno živimo.
